Imaju sličnosti s porezima i doprinosima, ali se od tih oblika državnih prihoda i razlikuju. Predstavljaju novčani prihod države. Obaveza njihova plaćanja nije ograničena na državljane zemlje koja tu obavezu uvodi, nego se pri plaćanju taksa primjenjuje teritorijalno načelo. Prihodi od takse služe za finansiranje javnih potreba i deklarativni su prihod države. Obveznici plaćanja su fizičke i pravne osobe. Navedene karakteristike taksi su ujedno i karakteristike poreza. Međutim, takse se ponekim svojim karakteristikama bitno razlikuju od poreza. Naime one su protunaknada za uslugu koju država čini obvezniku. Takse pripadaju u prihode države kod kojih je dobrovoljnost prisutna, ali se u mnogim slučajevima plaćanja taksi radi o relativnoj dobrovoljnosti: hoće li, na primjer, građanin zatražiti da registruje vozilo ili ne, zavisi od njegovog izbora, ali neregistrovanim vozilom se ne smije kretati. Ako građanin ne podnese zahtjev, neće ni platiti taksu. Ali bez podnošenja zahtjeva, neće dobiti registraciju i ne može se voziti. Dakle element prisile kod plaćanja takse se vidi u tome (a) sto je obavezu takse i visinu te obaveze jednostrano utvrdio državni organ, (b) sto se neka prava ili činidbe mogu ostvariti samo nakon što obveznik pokrene propisani postupak, odnosno učini određenu radnju i (c) što će se nepodmirene obaveze naplatiti prisilno. Za plaćenu pristojbu obveznik dobija određenu protunaknadu. Obaveza plaćanja takse obično nastaje nakon što je obveznik sam inicirao rad državnog organa. Takse se razlikuju od doprinosa po tome što se naplaćuju za neku nematerijalnu uslugu, dok je obaveza plaćanja doprinosa povezana uz materijalnu korist koju određen krug osoba ima od rada državnih tijela. Pravni osnov za ubiranje taksi se nalazi u zakonodavstvu Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta o administrativnim, sudskim i komunalnim taksama.
