Udio državne potrošnje (rashoda) u bruto domaćem proizvodu. Podaci iz 2006. godine su ukazivali da su troškovi institucija vlasti u Bosni i Hercegovini znatno veći nego prosječni troškovi institucija vlasti u zemljama u okruženju, i to za više od 4%. U poređenju sa razvijenim zemljama i članicama Evropske unije, troškovi vlada u Bosni i Hercegovini značajno su nadmašivali relativne troškove vlasti u tim zemljama a, što je daleko važnije, značajno su nadmašivali troškove vlasti u zemljama sa brzim ekonomskim razvojem kao što su: Irska, Estonija, Latvija i Litvanija. Budući da su rashodi institucija vlasti u najvećoj mjeri namijenjeni u svrhe koje ne sadrže elemente koje podstiču razvoj, ishodi, odnosno rezultati vladinih troškova u Bosni i Hercegovini, mnogo su lošiji nego što je to slučaj sa zemljama novim članicama Evropske unije i zemljama kandidatima. Analiza strukture rashoda u Bosni i Hercegovini, u poređenju sa zemljama regiona i novim članicama Evropske unije, ukazivala je na: velike implicitne subvencije za državna preduzeća, dok su subvencije u zemljama novim članicama Evropske unije takođe značajne, ali su mahom eksplicitne i odnose se, prije svega, na subvencije poljoprivrednicima, a ne na subvencije u sektoru javnih preduzeća, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Dodamo li činjenicu da državna preduzeća u Bosni i Hercegovini često proizvode gubitke, cijena subvencija je znatno veća nego što je to vidljivo na prvi pogled. Evidentna je sklonost ka održavanju projekata koji se vode bez osmišljenih sektorskih strategija. Prema analizi OECD-a i MMF-a, razlika između nivoa troškova u BiH i prognoziranih troškova iznosi 10% bruto društvenog proizvoda. Neodrživo veliki odliv sredstava na plate u javnom sektoru, koji je bio za 3% veći od prosjeka u zemljama novim članicama Evropske unije, a za preko 5% veći nego prosjek zemalja OECD-a i nekih novjih zemalja članica Evropske unije, kao što je Slovačka. Posebno je bio značajan udio koji se troši na plate činovnika niskog ranga, kao i na veliki broj zaposlenih u strukturama policije i odbrane. U zemljama novim članicama Evropske unije, troškovi na policiju iznose u prosjeku oko 3,5% BDP-a, dok u BiH troškovi na javni red iznose oko 6% BDP-a, sa tendencijom rasta. Znatno veći nivo potrošnje na kapitalne investicije, sa znatno lošijim učinkom, nego što je to slučaj u zemljama novim članicama Evropske unije i u regiji. Socijalna izdvajanja nisu usmjerena na najugroženije kategorije stanovništva, već uglavnom na boračka davanja koja su šest puta veća nego u Hrvatskoj. Iako je, prema ovim pokazateljima, javna potrošnja u Bosni i Hercegovini velika i neodrživa, rezultati takve potrošnje su niži od rezultata zemalja u regionu i sa uporedivio višim stepenom ekonomskog razvoja. Prema istraživanjima koje je proveo Transparency International, kvalitet ishoda akcija koje preduzimaju vlasti Bosne i Hercegovine – na svim nivoima – u rangu je od 30% u odnosu na prilagođeni bruto društveni proizvod, što predstavlja znatno niži procent u odnosu na nivo ukupne potrošnje u svim kategorijama rashoda. Nema sumnje da opterećenje koje predstavlja javna potrošnja u Bosni i Hercegovini drastično otežava ne samo unapređenje usluga koje bi javna administracija trebalo da pruža već i razvoj privrede, a samim tim i cjelokupni napor u ostvarivanju ključnih sektorskih reformi i ekonomskih kriterija kako bi se proces integracija u Evropsku uniju ubrzao. Trebalo bi imati u vidu da proces integracije jedne zemlje u Evropsku uniju, sam po sebi i niti na bilo koji način, ne podrazumijeva potrebu da se potrošnja poveća. Naprotiv, analiza iskustva zemalja novih članica Evropske unije jasno pokazuje da je, u posljednjoj deceniji prije pridruživanja Evropskoj uniji, nivo troškova institucija vlasti kao procenat bruto društvenog proizvoda u tim zemljama znatno smanjen. Ovo je posebno slučaj sa zemljama kao što su Estonija i Slovačka. Ukupni troškovi na konsolidovanim nivoima vlasti u Estoniji su smanjeni sa 40.8% BDP-a 1994. godine, na 37.1% za vrijeme ulaska u Evropsku uniju 2004. godine. U Slovačkoj su troškovi reducirani sa 47.8% u 1994. godini, na 38.4% BDP-a u periodu pristupanja ove zemlje Evropskoj uniji 2004. godine. Iskustva ovih zemalja ukazuju i na potenicjalnu opasnost koja prijeti Bosni i Hercegovini. To je, prije svega, pristup reformi izgradnje funkcionalnih državnih i ostalih institucija vlasti i administracije, pod pretpostavkom da se reforme moraju ispuniti kao vid obaveze prema zahtjevima Evropske unije – bez obzira na eventualne fiskalne troškove i opterećenja. Iz perspektive evropskih integracija, koje same po sebi zahtijevaju funkcionalnije korištenje budžetskih sredstava – a što je u praksi moguće – kao što nam iskustva nekih zemalja jasno pokazuju, ovakav pristup ne samo da bi bio pogrešan već bi imao dugoročno negativan efekat na fiskalnu i finansijsku stabilnost i samoodrživost zemlje – a samim tim i negativan utjecaj na privredu, razvoj i evropske integracije. Udio opšteg vladinog sektora u BDP-u je visok i prihodi u 2008. godini su činili 46% BDP-a, a rashodi 50%, čime je u 2008. godini stvoren budžetski deficit od 4% BDP-a. Dok je 2005. godine na javnu potrošnju odlazilo 6,4 milijarde maraka , u 2008. godini ta je suma narasla na 10,3 milijardi maraka. Budžetski i vanbudžetski fondovski rashodi u Bosni i Hercegovini iznose oko 40% bruto društvenog proizvoda. Procjenjuje se da ukupna javna potrošnja u Bosni i Hercegovini iznosi oko 50% bruto društvenog proizvoda, o čemu ne postoji zvanični podatak. Dio javne potrošnje u Bosni i Hercegovini, koji se odnosi na zarade zaposlenih u javnoj upravi, iznosi 12% bruto društvenog proizvoda. Troškovi zarada zaposlenih u javnoj upravi u zemljama iz okruženja iznose 10%, a u Evropskoj uniji 6% bruto društvenog proizvoda. Zarade zaposlenih u javnoj upravi u Bosni i Hercegovini veće su za 39% u odnosu na zarade svih zaposlenih, a u zemljama iz okruženja ove zarade su veće u prosjeku za 20%. U protekle četiri godine rast javne potrošnje u Bosni i Hercegovini bio je veći od rasta bruto društvenog proizvoda. U Bosni i Hercegovini postoji potreba i mogućnosti za smanjenje javne potrošnje, a posebno potrošnje koja se odnosi na troškove javne uprave. Postoji realna mogućnost da se godišnji troškovi javne uprave smanje za 500 miliona KM, ako bi se smanjio broj zaposlenih u javnoj upravi za 10%, smanjile ili uskladile razlike u zaradama zaposlenih sa zemljama iz okruženja i smanjili troškovi telefona, goriva, službenih automobila i zakupa prostora. Ukoliko bi se napravila ušteda od 10% od cjelokupne sume navedene za 2008. godinu (10,3 milijarde), iznos od milijardu bi bio dovoljan da se izbjegne situacija zaduživanja kod MMF-a ili da se ubrza izgradnja, recimo, kordora Vc gdje bi zaposlenje moglo da nađe bar dio armije nezaposlenih u državi.
