Prva bitna karakteristika javnih rashoda jeste da oni imaju za osnovni cilj zadovoljenje javnih potreba, što je ujedno i osnovni momenat na osnovu kojeg se može prići razgraničenju javnih rashoda od rashoda privatnih lica. Dok se rashodi privatnih lica vrše u cilju zadovoljenja ličnih potreba, odnosno potreba pojedinaca, javni rashodi predstavljaju trošenje radi zadovoljavanja opštih (javnih) potreba. Druga bitna karakteristika javnih rashoda jeste činjenica da su u savremenim uslovima javni rashodi izraženi u novcu. Osnovna klasifikacija javnih rashoda: 1. redovni i vanredni; Kao kriterijum kod ove podjele uzima se vrijeme u kojem se javni rashodi javljaju. Polazeći od toga, obično se smatra da redovni rashodi imaju sljedeće karakteristike: (a) mogu se unaprijed predvidjeti, (b) visina im je relativno stabilna, (c) redovno se javljaju. U skladu sa navedenim karakteristikama, po logici stvari se podrazumijeva da javni rashodi koji nemaju napred navedene karakteristike spadaju u vanredne javne rashode. Naime, vanredni javni rashode javljaju se povremeno, obično kao rezultat nedovljno predviđenih ili nepredvidivih uzroka. Ponekad, neki uzroci za alociranje javnih rashoda mogu se predvidjeti, ali kada se to predviđanje ne izvrši u dovljnoj mjeri onda nastaje potreba za pronalaženjem dodatnih izvora podmirenja ovim putem nastalih potreba, odnosno vanrednih javnih rashoda. Vanredni javni rashodi nastaju i kao posljedica apsolutno nepredvidivih događaja, a koji se nikakvim sredstvima nisu mogli predvidjeti, na primer slučajevi više sile: zemljotresi, požari, epidemije itd. 2. lični i materijalni; Spada u klasifikovanje javnih rashoda na osnovu objekta trošenja. Lični rashodi predstavljaju javne izdatke države namijenjene izdržavanju njenih organa uprave (plate, penzije, nagrade, razni oblici pomoći itd.). S druge strane, materijalni javni rashodi obuhvataju sve izdatke koje država čini u cilju obavljanja javnih funkcija, prilikom izvršenja zadataka i mjera iz svoje nadležnosti. 3. proizvodni i transferni; Spada u klasifikacije novijeg datuma, a vezana je za jačanje državnog intervencionizma, odnosno za jačanje ekonomskih i socijalnih funkcija savremene države. U prvu grupu javnih rashoda tj. proizvodne javne rashode treba uvrstiti dvije osnovne grupe: (a) realni javni rashodi i (b) investicioni i kapitalni javni rashodi. Realni javni rashodi predstavljaju rashode kojima država pribavlja produktivne usluge i dobra, plaća službenike i radnike i kupuje materijalna dobra. U ovu grupu javnih rashoda spadaju tradicionalni administrativni rashodi države, kao što su vojska, administracija i sl. Međutim, investicioni ili kapitalni javni rashodi predstavljaju rashode kojima odgovara protivvrijednost dobijena u ekonomskim dobrima koja će kasnije donositi prihode. Drugim riječima, investicioni rashodi dovode do direktnog ili indirektnog povećanja društvenog proizvoda (izgradnja privrednih objekata, komunalnih objekata itd). U drugu grupu javnih rashoda spadaju transferni javni rashodi koji se karakterišu time što se njima ne stvaraju nova ekonomska dobra, niti se njima uvećava društveni proizvod. Oni vrše samo preraspodjelu već stvorenog društvenog proizvoda, i to tako što prenose (transferišu) finansijska sredstva od jednog dijela stanovništva ili privrede, nekom drugom dijelu stanovništva ili privrede. Tipičan primjer transfernih javnih rashoda predstavljaju isplate socijalne pomoći, pomoć nezaposlenima, penzije, subvencuje i kamate državnih zajmova. 4. novčani i nenovčani; Jedna je od najstarijih podjela javnih rashoda, koji danas gubi na značaju jer se javni rashodi iskazuju i izvršavaju u novcu. Na primjer, nenovčani oblik rashoda ima dodjela uniformi, organizovanje besplatnog prevoza dolaska i odlaska sa posla, besplatna izgradnja objekata od zajedničkog interesa u obliku dobrovoljnog rada građana i sl. 5. Produktivni i neproduktivni; Novijeg je datuma i vezana je za prodiranje aktivnosti države u domen privrednih aktivnosti, odnosno osnivanje državnih privrednih preduzeća. Po ovoj klasifikaciji produktivni javni rashodi su oni koji dovode do stvaranja prihoda tj. gdje su prihodi veći od rashoda. Oni mogu biti direktno i indirektno produktivni. Javni rashodi su direktno produktivni ako neposredno dovode do povećanja privrednih kapaciteta, odnosno porasta prihoda. Javni rashodi su indirektno produktivni ako na posredan način utiču na povećanje privrednih kapaciteta, odnosno porasta prihoda. Nasuprot prethodno definisanim produktivnim javnim rashodima stoje neproduktivni javni rashodi. Ovi rashodi državi ne donose nikakve prihode. Klasičan primjer koji ilustruje takve javne rashode jesu rashodi za vojsku i administraciju. 6. odgodivi i neodgodivi; Vrši se sa aspekta vremena kada je njihovo izvršenje planirano, odnosno predviđeno. Analogno tome, neodgodivi su oni javni rashodi koje država mora izvršiti upravo u onom času kada je njihovo izvršenje i planirano. S druge starne, odgodivi javni rashodi su oni koje država može odgoditi na izvjesno vrijeme, s tim što odgađanjem izvršenja javnog rashoda ne smije ugroziti ostvarenje zadataka zbog kojih je državni organ osnovan. 7. rashodi centralnih, regionalnih i lokalnih organa. Podjela javnih rashoda prema subjektu trošenja ogleda se u njihovoj podjeli na javne rashode koje vrši država (centralni nivo) i na javne rashode koje vrši neko uže regionalno ili lokalno tijelo. Ova podjela ima posebnog značaja u složenim, federativno organizovanim državama. Ključni problem u ovim državama sastoji se u podjeli nadležnosti (funkcija). Naime, za složene države od posebnog je značaja izučavanje odnosa koji postoje između veličine rashoda centralnih i lokalnih organa. Analogno tome, svaki proces decentralizacije po logici stvari, mora biti istovremeno praćen i procesom povećanja učešća užih društvenopolitičkih zajednica u ukupnim sredstvima koja su namijenjena za javne rashode. U vezi s tim, treba imati u vidu činjenicu da problematika javnih rashoda u složenim državama proističe iz same činjenice da su dijelovi pravilu različiti i to gledano sa više aspekata. Otuda, na ovoj osnovi najčešće i nastaju određeni problemi. Naime, postavlja se pitanje šta uzimati kao kriterijum kod određivanja visine javnih rashoda – da li to treba da bude samo finansijski kriterijumi ili i kriterijum potreba za javnim uslugama. Osnovna načela javnih rashoda koja proističu iz njihive prirode i zajedničkih karakteristika ogledaju se u sljedećem: 1. Načelo opšteg interesa – odnosi se na to da javni rashodi služe prvenstveno za podmirivanje onih potreba koje su u interesu društva kao cjeline. To znači, da se sredstva prikupljena za podmirivanje javnih potreba ne smiju upotrebljavati za zadovoljenje interesa pojedinaca ili neke uže zatvorene grupe korisnika. Ovde je neosporan pojam javni (društveni) interes pod kojim se podrazumijeva interes svih ili većine u određenoj društvenoj zajednici. 2. Načelo štednje javnih sredstava – ogleda se u zahtjevu da se sredstva namenjena za javne rashode moraju upotrebljavati tek nakon sveobuhvatne analize niza različitih solucija, pa nakon toga iskoristiti onu soluciju koja uz najmanje ulaganje daje najveći razultat. Praktična pojašnjenja ovog načela ne znači nikako štednju u smislu smanjivanja sredstava, već nastojanje da se sa što manje sredstava postignu što veći efekti. 3. Načelo umjerenosti i proporcionalnosti – ogleda se u zahtjevu da javni rashodi treba da budu visoki koliko i javni prihodi, odnosno da se finansiraju iz društvenog proizvoda, a ne iz imovine ili na račun budućih generacija. Ovo načelo zagovara i pravilo proporcionalnosti u trošenju javnih rashoda ne samo u odnosu na društveni proizvod, već i između pojedinih vrsta javnih rashoda, odnosno da se određene javne potrebe moraju zadovoljavati srazmjerno mogućnostima. 4. Načelo izvora sredstava – ogleda se u zahtjevu da prilikom prikupljanja prihoda koji su namijenjeni zadovoljenju javnih rashoda mora se voditi računa o tome da se oni izdvajaju iz novostvorene vrijednosti, dakle iz nacionalnog dohotka. 5. Načelo podudarnosti javnih rashoda i prihoda – ogleda se u zahtjevu da javni rashodi budu raspoređeni tako da prema iznosima odgovaraju javnim prihodima. Drugim riječima, ovo predstavlja načelo održavanja ravnoteže u finansijskim i privrednim bilansima. 6. Načelo održavanja strukture i javnih rashoda – podrazumijeva da se u modernim finansijama sve veća pažnja posvećuje javnim rashodima u smislu odgovarajućih instrumenata kojima država može da djeluje u privredi. U pogledu održavanja određene strukture javnih rahoda, savremena finansijska teorija sve veću pažnju danas poklanja strukturi rashoda i ponašanju uglavnom sljedećih oblika javnih rashoda: ličnim i materijalnim, proizvodnim i transfernim, produktivnim i neproduktivnim, vojnim rashodima i rashodima građanskih grana. Svaka odgovorna vlast nastoji da formira i održi takvu strukturu javnih rashoda koja će na optimalan način moći da osigura prvenstveno sljedeće: • stabilnost privrede i optimalan ekonomski rast; • određenu strukturu razvoja; • socijalnu politiku; • sigurnost unutar zemlje i teritorijalni integritet; • odgovarajuću politiku razvoja nauke, obrazovanja i kulture itd. Javni rashodi savremenih država uglanom se grupišu na sljedeći način: 1. rashodi državne uprave, uključujući i rashode unutrašnje bezbjednosti; 2. rashodi za narodnu odbranu (vojni rashodi); 3. rashodi sudstva, tužilaštva i pravobranilaštva; 4. rashodi za obrazovanje; 5. rashodi za kulturu, fizičku kulturu i sport; 6. rashodi za nauku; 7. rashodi namijenjeni za ekološke svrhe; 8. rashodi za ekonomske intervencije i investicije; 9. rashodi socijalne sigurnosti stanovništva; 10. ostali nepomenuti javni rashodi.
